Činjenica da su prve masonske lože nastale  na tlu Velike Britanije nije s povijesnog aspekta nimalo upitna, a niti je službeni masonski dokumenti i knjige uopće pokušavaju pobiti. Prvi javni sastanak četiriju londonskih masonskih loža, koji se dogodio 1717. godine, također je povijesno dokumentirana činjenica. Tada su, naime u londonskom Covent Gardenu, spomenute nezavisne masonske lože objavile ujedinjenje u Veliku ložu (Grand Lodge) Engleske, koja će preuzeti svu povijesnu dokumentaciju i tajne svih londonskih i engleskih loža. Od toga dana, zaprepaštenim Britancima je postalo jasno, da su u njihovoj zemlji već duže vrijeme postojala odlično organizirana i umrežena tajna društva, koja su sada svoje postojanje i javno priznala. Rad masonskih loža od 1717. do današnjeg dana, bilo je nešto lakše pratiti nego onaj prije toga, a i sami masoni su od početka 18.stoljeća često izlazili u javnost s dokumentima i knjigama kojima objašnjavaju suštinu masonskog poslanja. Utoliko je zanimljivije i intrigantnije upitati se tko i što su bili masoni prije 1717. godine i čime su se bavila ta okultna društva? Odgovor na ovo pitanje nikako ne može biti lakonski kratak i do kraja definiran, ma koliko ga se neki današnji teoretičari zavjere (poglavito oni bliski vatikanskim krugovima) takvim “trsili” prikazati.

U takvim jednostranim analizama prečesto se zaboravlja sam duhovni korijen masonstva, koji seže još u davna povijesna vremena, najranije od početka gradnje Solomonovog hrama, a po mnogim istraživačima ove tematike – još i davno prije toga. Suočeni s toliko opsežnom, prečesto i kontradiktornom dokumentacijom o masonstvu i poznatim masonima, uporni istraživač je osuđen na uspoređivanje raznih izvora i traženje zajedničkog nazivnika svih tih teorija i legendi o tajnim društvima. Iz mog osobnog istraživačkog iskustva, postavio bih na ovom mjestu rado jedan aksiom, koji će nam umnogome pomoći u daljnjem razumijevanju ovog štiva. Moramo dakle uzeti kao nepobitno, da se masonska tradicija naslanja na mistična iskustva povijesnih filozofa, alkemičara te vjerskih i duh0vnih učitelja. Komunikacija s duhovnim svjetovima zajednička je svim tajnim društvima, koja se spominju kao moguće preteče masonstva i masonske ideje o Novom svjetskom poretku. U prošla dva nastavka ovog osvrta, nešto temeljitije je obrađena povijesna poveznica između masonskih loža i Templarskog crkvenog reda, a prije nego krenemo u moderna vremena 19. i 20. stoljeća, bitno je spomenuti i još jednu mističnu organizaciju, koja je itekako poslužila kao izvor duhovne inspiracije današnje masonerije, a to su  tzv. “Rosenkreuzeri”, njemačka bratovština čiji je učenje bilo sinteza hermetičke i alkemističke tradicije . Ova dva pojma nužno je ukratko i pojasniti, a početi ćemo s hermetizmom, filozofsko-duhovnim pravcim nastalim na raskrižju egipatske i grčke kulture,  koji podučava kako “svemir i ljudsko biće odgovaraju jedno drugom kao refleksije”. Drugim riječima, čovjek je najsavršeniji odraz univerzalnog intelekta (Božansko porijeklo čovjeka) i ogledalo cjelokupne slike svemira u malom.

Ništa manje važna za razumijevanje masonstva nije ni tzv. alkemija, tajno učenje porijeklom iz Egipta, koje je svoj procvat doživjelo za vremena čuvenog švicarskog alkemičara Paracelsusa, člana spomenutog bratstva “Rosenkreuzera”.  Paracelsus se rodio 1493. godine u jednom selu pored Züricha, a veći dio svog života proveo je u avanturističkim lutanjima i putovanjima Europom i Afrikom, na kojima je sticao razna zanimljiva duhovna i mistična iskustva. Na svojim putovanjima prikupljao je stare narodne recepte za liječenje raznih bolesti, ali i učio o tajnim obredima i tradicijama naroda s kojima je tijekom svojih lutanja povremeno provodio po nekoliko mjeseci ili godina. U današnjem kontekstu, nevjerovatno proročki zvuči njegova misao, kako će  “razvojem intelekta čovječanstvo izgubiti instiktivno znanje o ljekovitim travama”, a Paracelsus se upravo radi tog danas (a i u tim vremenima u dobroj mjeri) tajnog znanja, proslavio po svojim čudesnim ozdravljenima teških i neizliječivih bolesnika.

U suvremenoj  povijesti će ovaj kontroverzni učenjak, ipak  ostati poznat ponajviše po svom bavljenju tajnim znanjem, alkemijom, čiji je cilj službeno bio otkriti proces kojim će se neplemenite kovine moći pretvoriti u zlato. No, iza ovog “mainstream”  objašnjenja alkemije stoji zapravo magijski obred preobrazbe energije, o čemu su stoljećima poslije detaljno pisali Sigmund Freud i Carl Gustav Jung. Zanimljivo je na ovom mjestu napomenuti kako je Sigmund Freud bio član bečke masonske lože B’nai B’rith, a djed Carla Gustava Junga je bio Veliki meštar masonske lože Švicarske (o tome, kao i o znanjima koje je dobio od djeda progovara sam Jung u svom poznatom djelu “Memories, dreams and reflections”. Uspoređujući neke Paraceslusove tekstove, s onima njegovih dalekih učenika, Freuda i Junga, može se lako primjetiti da je pogrešno alkemiju shvaćati kao kemijsku ili laboratorijsku operaciju; puno prije bi se ona mogla promatrati kao jedna vrsta meditativnog postupka, a zamršeni alkemijski izrazi su zapravo bili metafore za izmijenjena stanja svijesti….

Početak bratovštine  “Rosenkreuzera” navodno se desio početkom 15.stoljeća, a ime su dobili po svom utemeljitelju, njemačkom avanturistu i učenjaku, Christianu Rosencrantzu, no učenje na koje se naslanjala ova bratovština seže još u sredinu 13.stoljeća, a ustanovio ga je mračni njemački mistik, Meister Eckhart. Ideje tog njemačkog teologa dominikanskog reda, vodile su gotovo 200 godina nakon njegove smrti, do velike revolucije u Katoličkoj crkvi, koju danas poznajemo pod imenom – reformacija. Pod reformacijom se danas podrazumijeva duhovni i društveni pokret, koji se starim kontinentom proširio tijekom 16.stoljeća, a pod vodstvom svećenika i doktora teologije, Martina Luthera.  Na prvi pogled, Lutherov bunt protiv Rima bio je logična reakcija na nepravednu i nekršćansku odluku rimskog Pape iz 1517. godine, kada je odlučeno obnoviti prodaju tzv. “indulgencija” (oprosta od grijeha), zbog izgradnje bazilike Sv.Petra u Rimu. Martin Luther je oštro ustao protiv takve politike rimskog Pape, te na vrata župne crkve u njemačkom Wittenbergu pribio svojih čuvenih “95 teza”, u kojima objašnjava razloge protiv kupovanja pojedinačnog oprosta grijeha.

S ovim Lutherovim postupkom danas svakako simpatizira većina svjetskog stanovništva, te ga smatra opravdanim, a lakonski i površno gledano smatra ga opravdanim i pisac ovog osvrta. No, važno je napomenuti da se na današnjim školama i fakultetima uopće ne spominje i ona druga strana medalje, koja nam govori da je Martin Luther bio itekako upućen u mističnu misao Meistera Eckharta, štoviše, najbliži prijatelj i suradnik Luthera bio je okultist Philip Melanchton, nećak slavnog kabalista Reuchlina. Melanchton je bio poznat kao veliki zagovornik astrološke nauke, a napisao je i opsežnu Faustovu biografiju. Osim ovih poveznica, postoje i mnoge naznake da je sam Martin Luther bio iniciran u tajna društva. Luther je često s odobravanjem govorio o alkemiji, hvaleći je zbog njene “alegoričnosti i tajnih značenja”,  a osim toga joj je priznavao i ulogu u “usrksnuću ljudskog roda. U nekoliko svojih spisa, Luther je sebe nazvao “meštrom s ispitom”, što je  bio izraz koji se kasnije primjenjivao za masonskog inicijanta na određenom stupnju. Slijedećeg tjedna, kad ćemo radnju ove priče  konačno i trajno preseliti na područje britanskog otoka, predstavit ću i neke, dosad široj javnosti potpuno nepoznate poveznice između rada britanskih tajnih društava i reformatorskog djelovanja Martina Luthera…

Romano Sole

Objavio: www.vecernji.hr